Jedni od najvećih predstavnika ideala sveobuhvatnog umjetničkog djela (njem. Gesamtkunstwerk) bili su Wagner i Skrjabin koji su svoja djela ponekad stvarali ravnopravnom i naglašenom suradnjom više oblika umjetnosti. Njihov nedovršeni misterij trebao je biti sinteza svih umjetnosti, a predviđali su čak i uporabu određenih mirisa. Ideal ujedinjenja svih umjetničkih vrsta najviše su htjeli izvesti preko kazališta.

Wagnerove kompozicije, posebno one iz njegovog kasnijeg razdoblja, ističu se svojim bogatim kromatizmom, harmonijama i orkestracijama. Tu je i razrađeno korištenje lajtmotiva - teme povezane sa specifičnim likovima ili sa dijelovima radnje.

Slušajući Wagnera, Debussya, Skrjabina, Schnittkea te ostale kompozitore, započela se rađati ideja i stvarati želja za oslikavanjem kompozicija ili samo određenih ulomaka pojedinih djela tih velikana. Kontinuiranim slušanjem ponajprije u sebi istražuje kolorit, oblike i kompoziciju slike, čime otpočinje unutarnji doživljaj glazbenih ulomaka. Česti su trenuci kada ga neki ulomak proganja dok ga ne iznese na platno. Tako je Wagnerovo djelo „Sigfridijeva smrt“ slušao planinareći po Himalaji te je po povratku izveo seriju radova inspiriranih upravo njegovom glazbom.