U ovoj seriji radova Ružić nastoji povezivati slikarstvo i glazbu na način da sakupi note koje je dosad svirao te da ih kolažirano zalijepi na površinu preko koje oslikava apstrakciju. Nakon toga slijedi korak pravljenja platna iste veličine i preslikavanja kolažirane slike tehnikom akrila na platnu. Tu je dana bitna poruka: “Treba znati kopirati samoga sebe, ma koliko to banalno zvučalo.”

„Kromatske partiture naziv je recentnog Ružićevog opusa. Karakteriziraju ga elementi improvizacije, spontanosti te utjecaja filozofske i psihološke podloge Kandinskog u povezivanju glazbene i slikarske umjetnosti. U spontanim potezima kista naziru se elementi lirske apstrakcije. Oni uključuju improvizacije, gestualnost, metamorfozu i težnju prevladavanja ograničenja kontrolirane, racionalne svijesti tijekom izražavanja unutrašnjeg iskustva, emocija i sadržaja. Vođen tom idejom, umjetnik se u suštini ne ograničava određenim pravilima i okvirima. S druge strane, poštivanje slikarskog i glazbenog jezika uvijek je prisutno, ali s naglaskom na najdubljoj i iskrenoj umjetničkoj ekspresiji.“

Lidija Strika, mag. hist. art.